Preskoči na glavni sadržaj

What's MY problem?

 I don't "fucking" understand!!! 🤔


Dugo se spremam napisati ovaj tekst. Zaista dugo. Ima tome već možda i godinu dana. Voljela bi se samo odmah ograditi i napomenuti da iznisim isključivo svoj stav i da nisam nužno u pravu, ali teza koju postavljam u startu je naslov ovog posta.

Svakog koga nemamjerno povrijedim (što nije nemoguće), unaprijed se ispričavam i molim da ovo ne ispadne kritika već samo želja da ja budem bolja odnosno da pokrenem diskusiju u kojoj bi izvukla nit i odgovorila na pitanje odnosno tezu posta.

Dakle, za pocetak cu opisati svojih zadnjih 48 sati cca:

1. Cetvrtak: kašljem, kašljem, kašljem, povraćam... kašljem, bljucnem... promukla... muka mi je od šlajma... zrak udišem na preskokce... liježem u krevet i saga se nastavlja do petka 5:00 ujutro

2. Petak: pijem Nixar i Euthyrox, vraćam se u krevet i govno stane... u 8:00 još bajam bi li na posao i jesam li sposobna raditi čitav dan na ne baš ne zahtjevnom projktu (rudarski iscrpljujuć posao). Pocinjem opet kašljati.. u prsima stišće, opet povraćam... Dokica se ne javlja, ne odgovara na mail... Ajmo na Rebro na hitnu. 5 sati izolacije, samoće i kašlja na Covid19 odjelu... Zaključak: cijepljena s obje doze, kašlje i dalje, tipujemo na alergijski bronhitis i astmu... Dođem kući: popijem kortić, ventilin... i u roku 10 min zamrem čvrstim snom na dva i pol sata... kraj dana je tu. Dijetetu spremam kakvu takvu večeru i ovim putem zahvaljujem kumi što se dva dana brinula o nama jer ovo traje već 7.dan. Prespavam noć...

3.Subota - danas... uz terapiju super. Nakasljem se, promukla sam, ali bolje. I ako utvrdimo da je zaista astma u pitanju okinuta alergijom... Ok, ljudi žive s tim i normalno funkcioniraju. Jebiga, život ide dalje i tako gledam na to... No bit današnjeg dana nije to, već što sam sve do sad napravila (u danu nakon hitne kad bi se trebala rekuperat i odmorit). Pa krenimo s popisom:

1.doručak

2.dućan

3.3 perilice veša i 1 ostaje za noć jer više nemam kuda vješati

4.ručak, manje više sve pospremljeno

5.ostaje jos: popeglati veš i pripremiti djetetu desert (kolač bez pečenja...😀)

S druge strane gledam žene koje:

1.ne rade i doma su stalno ili rade, a doma su cimerice (ne znam kako bez doze sarkazma prikazati razliku)

2.imaju neuredne kuće i ne nakuhavaju i ne spremaju niti priblizno kao ja

3.imaju ili nemaju dijecu

4.imaju ok komade kraj sebe koji često nadomještaju ovo od 1 do 3

E sad, što mene ustvari muči? Vratimo se sad na naslov posta. What's my problem? Naime, kako žena s opisom s početka priče ne može naći ovo pod 4, ali ne da bilo što nadomješta, već da jedno drugom budemo vjetar u leđa.

Napominjem: nisam savršenstvo. Imam svojih i mana i vrlina. Mana mi je iskrenost, kao i vrlina... Mana mi je veliko srce, kao i vrlina... I ono što me pokreće: Strast u svakom životnom pogledu. I najveća mana: Što na umu to na drumu. Tri puta kažem prije nego razmislim.

Evo... ima li itko suvisli odgovor na moje pitanje?

#SamaS

Naslovnica

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kompliment

Kako sam doživljavala kompliment? Do prije godinu i pol, kompliment je bio nešto što bi vrlo teško primila. S druge strane nešto što svaka žena voli primiti i čuti. To ima veze sa samopouzdanjem koje gradim radeći na sebi. Opsat ću jednu od tehnika koja se vrlo jednostavno primjenjuje i na jednostavan način podiže samopozdanje. Kako sam primala kompliment? Jesu li ti poznati sljedeći odgovori? Najveći kompliment - Da, baš sam ja takva! - Joj, daj molim te, pa nisam ništa posebno! - Samo sam se malo uredila. - To je stari komad odjeće koji ništa ne vrijedi. - Ma ja nisam ništa posebno. - Ne pretjeruj, ja sam skroz jednostavna! - Aha, da... sigurno je tako kako kažeš! - Neš ti ljepote! Uz sve ove rečenice u paketu ide i prevrtanje očima i onaj kiseli osmijeh. Niz ovih ružnih i sabotirajućih rečenica mogla bi pisati i svaka od nas će se barem u jednoj od tih rečenica naći. To činimo potpuno nesvijesno i često nismo svijesne da u stvari sabotiramo sebe i sebi podmećemo nogu. Rušiš svoj ugl

Zona konfora

Zona konfora je mjesto na kojem ne želim ostati, a koje je toliko bolno privlačno, naizled sigurno. Ne mjenjaj ništa. Ne talasaj. Novo... čemu to? Baš ćeš ti to. Baš tebe to dobro čeka? Da, da, aha, vidjet ćeš ti. I sve ono crno što gunđa unutarnji kritičar. 🙂 "Život počinje kada napustiš zonu konfora", još jedna od rečenica koje su mi stubokom promijenile život. Uskoro me čeka nova životna avantura i iznimno sam uzbuđena. Čeka me novi posao. Uzbuđenje, strast, učenje, nova poznanstva vs poznato, isto, statično, obično! Odluka je naizgled jednostavna. Donosila sam je nevjerojatnih godinu dana. Pozitivno u tih godinu dana je da sam si ispunila veliku želju. Sudjelovati u jednoj velikoj implementaciji. EUR je zaista veliki projekt s jedne strane, ali s druge strane osim ispunjene želje... nema niti jednog konkretnog benefita (niti u nekom novom znanju, niti financijski). Kći čita što tipkam i rekla mi je jednu divnu rečenicu: Uvijek si gledala razloge zašto ne prihvatiti ponud

Ciljevi

 Kreirajući dugoročni plan za sljedećih godinu dana, jedna od želja bila je da svaki mjesec ovdje objavim jedan post. Kako život donosi svoja iznenađenja tako je i moju My Willing 2022 stubokom promjenio. Rastem zasigurno. Najveća promjena koja se desila jest da glavni cilj ove godine nisu dijete i napredovanje u poslu. Tjelo je poslalo znak i Sebe i dijete stavilo na prvo mjesto. Godina u znaku zdravlja, brige o Sebi i malenoj. Sve drugo, ako bude. Ovo je bila uvodna riječ. Sada bi malo o određivanju tih naših ciljeva, želja, pikova ili kako god ih svatko od nas zvao. U tom mom izazovu za ovu godinu ključ su vježbanje i hodanje. Teško je, ali me veseli. Čisto lice, čišće misli, oblikovano tijelo... 10% manje na težini u odnosu na početak. Napredak vidljiv...  U ožujku je došlo lijepo vrijeme i sve više vremena sam počela provoditi vani. Pogledam brojač koraka, tu sam negdje na 4 ili 5 km dnevno i odredim pik na 100 km za ozujak i 125 km u travnju. Dakle, cca 1 km više na dnevnoj razin