Dolazak
Uzbuđenje je krenulo rano ujutro jer sam znala da je e-propusnica tu i da ću predvečer, ni manje ni više, nego KUĆI! Napustit ću karantenu u Zagrebu i idem kući u nekoliko dana disanja punim plućima i nekoliko dana slobode.
Istina, nitko me nije ništa pitao niti me itko igdje zaustavio. Brza cesta do Farkaševca i dalje do Bjelovara i Daruvara. Čak niti u Bolču na prijelazu u moju BBŽ... Došla sam kući, a dom je mirisao na sarmu. Majka me čekala na svom mjestu, a otac kao i obično zujao po vani (išao je susjedu po suhom izrezati nekakva drva. Oba su umirovljenici i nisu imali vremena do 18:00 predvečer. :), a prognozirana kiša). Neka samo uživaju u svom miru i slobodi. Sve je puno opuštenije jer ionako nema ljudi.
O emocijama ne mogu govoriti jer kao da su izostale od silnog uzbuđenja i one pozitivne doze adrenalina koja je neutralizirala emocije.
Boravak
3 dana slobode. Po kiši sam išla obići vrtove. Malu baščicu i veliki vrt s krumpirima, paprikama, lukom, paradajzima. Kiša nas je potjerala kući, ali za ručak me nije omela da odem po mladi luk i uživam u domaćoj salati. Jedino što nije baš u skladu s prvomajksim blagdanima jest činjenica da sam morala upaliti kamin jer je bilo dosta hladno s jedne strane, a umirujuće s druge strane. Drva gore, griju i pucketaju naš dok na slobodi. I u moru tih nerazjašnjenih emocija na slobodi, počinjem shvaćati neponovljivog Filipa Latinovicza kada Miroslav Krleža na 4 stranice teksta opisuje šalicu kave, njen miris, emocije koja budi rodni kraj, sjećanja na djetinjstvo. Sada dok ovo pišem točno osjećam tu šalicu popodnevne kave, udišem zrak s polja i šetnje... Biti vani dva sata u komadu, u Zagrebu trenutno teško zamislivo. Ponavljam, nema ljudi, a pustopoljine zasađenih lješnjaka i oraha s druge strane puta su doslovno nepregledne.
Ljepotica
I ne mogu je ne spomenuti. Idemo moja curica i ja iz šetnje... prometa uglavnom nema, ali jednostavno ju čujem. Valjda kako ju je novi vlasnik upalio i krenuo, čula sam ju. Reko: Mici, pogledaj tko nam ide... A ona onako gordo crvena, moćna kao i uvijek i njene njemačke zastave na retrovizorima. :) I novi gazda staje na mostu i kaže: Doš'o sam ti pokazati kakav lijep auto imam. :) Znaš, neki dan su me tvoji tražili da ih vozim u grad. Kaže tvoja mama aj nas odvezi u tom lijepom autu jer je naš na popravku i mi sad nemamo. Naravno, sve kroz smijeh... :) Da, divna je i dan danas. I da, čujem ju... A majka je još dolila ulje na vatru: Pa zašto si ti taj auto prodala??? Prodala sam je samo zato što sam u velikom gradu, a dieselski motor nemam gdje ispuhati... Štoi ne znači da je neću imati opet. Baš takvu, crvenu, s 3 vrata... :) Opel corsa 1.2 s benzinskim motorom. Ok je ovaj moj peugeot 207, ali... Corsa je corsa... Na njuškalu baš i nema crvenih pa su alternativa crna ili bijela. :) Pomislit će ljudi da opet mijenjam auto, ali razuvjerit ću ih u to. Ne samo sanjam na glas. Prosjek u jednom mi je cca 2 godine. I da, neće je novi vlasnik prodati! Ima kupaca koliko hoćeš, ali ne da čovjek. Pametniji od mene.
Primjedbe
Objavi komentar