Zagreb, 22.03.2020
Nedjelja! Tu nedjelju mogu usporediti jedino s 19.08.1991 kada su me s nepunih 12 godina u mom Slavonskom gradiću probudile granate.
Ovaj puta nisu bile granate, već razorni potres koji je Zagreb promijenio do neprepoznatljivosti. Mnoge obitelji i djeca ostali su bez svojih domova i škola. Oskrnavljene obje glavne zagrebačke kršćanske svetinje, katedrala i crkva na Cvjetnom. Dva ljudska života (dijete i čovjek koji je išao pomoći obnovu). Sve je stalo tog jutra.
Osim ovog zla, Majka Zemlja učinila nas je poniznima tako što se borimo i s pandemijom COVID-19 virusa.
Zašto spominjem koronu? Našla sam se nespremna na novi izazov koji Zemlju trese već nekoliko mjeseci i toga jutra, nakon drugog podrhtavanja, mahnito sam pobjegla majci i ocu u Slavoniju. Unatoč svijesti da to nije ispravno i dobro za njih, učinila sam to. U tom trenutku mislila sam samo i samo o tome da sklonim svoje dijete od mogućeg zla.
Nekoliko dana nakon tog 22.03.2020, odlučih se vratiti u svoj dom i #ostanidoma pa kud puklo da puklo.
Novi izazov samohranog majčinstva
Sa 40 godina na leđima, ostajem bez posla. Usred pandemije koronavirusa, novi izazov stavljen je pred mene. U trenutku kada sam potpisala odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, jedino o čemu sam razmišljala jest: Zašto je ovo dobro za mene? Postoji razlog, ali ga ovaj tren još uvijek ne znam. Ni HZZ nije najgora stvar koja danas može čovjeka zadesiti. Idemo sačuvati glavu na ramenu, a sve ostalo će nekako biti.
Sve na svijetu
I za kraj uvodne riječi. Svakoj majci je njeno dijete početak i kraj, tako i meni. Sve, ali baš sve na svijetu. Od ljubavi i smijeha do ljutnje. I svašta sam prošla, ali još ću svašta doživjeti kao majka, samohrana majka.
Primjedbe
Objavi komentar