Samohrana majka

Sinoć... Pred ponoć, jel dijete "ne ide" u školu već duže vrijeme pa sad hoće se ujutro spojiti u 10:00 ili 11:00 sasvim je svejedno pa se odvikla od odlaska na spavanje u neko normalno vrijeme. Ovo je samo važno za kontekst vremena. Naime, u 23:30 joj dolazi poruka na wapp, a ja u čudu i lagano u napadačkom stavu: Tko ti sad piše? A ono, komentirala je "jednom od prijatelja iz vrtića/razreda" da ima fora profilnu pa joj je odgovorio u 23:30. No čak nije ni ovo poanta. Poanta Poanta jest u tome da ja odmah podbadam i zapitkujem jer znam da joj je taj malićki fora. A kako ja postavljam pitanje, tako se ona hihoće i smije, doslovno kao lud na brašno. Dobro je što se još nije počela crveniti na mamine "zločeste" komentare. I da, svakako je dobila upozorenje da ako joj itko ikada pošalje bilo što ne primjereno, da mi to mora reći i da to mama mora znati. Nisam tip majke koji će stalno visiti nad njenim mobitelom i kao kobac provjeravati tko joj što š

Dolazak Uzbuđenje je krenulo rano ujutro jer sam znala da je e-propusnica tu i da ću predvečer, ni manje ni više, nego KUĆI! Napustit ću karantenu u Zagrebu i idem kući u nekoliko dana disanja punim plućima i nekoliko dana slobode. Istina, nitko me nije ništa pitao niti me itko igdje zaustavio. Brza cesta do Farkaševca i dalje do Bjelovara i Daruvara. Čak niti u Bolču na prijelazu u moju BBŽ... Došla sam kući, a dom je mirisao na sarmu. Majka me čekala na svom mjestu, a otac kao i obično zujao po vani (išao je susjedu po suhom izrezati nekakva drva. Oba su umirovljenici i nisu imali vremena do 18:00 predvečer. :), a prognozirana kiša). Neka samo uživaju u svom miru i slobodi. Sve je puno opuštenije jer ionako nema ljudi. O emocijama ne mogu govoriti jer kao da su izostale od silnog uzbuđenja i one pozitivne doze adrenalina koja je neutralizirala emocije. Boravak 3 dana slobode. Po kiši sam išla obići vrtove. Malu baščicu i veliki vrt s krumpirima, paprikama, lukom, paradajzi