I don't "fucking" understand!!! 🤔 Dugo se spremam napisati ovaj tekst. Zaista dugo. Ima tome već možda i godinu dana. Voljela bi se samo odmah ograditi i napomenuti da iznisim isključivo svoj stav i da nisam nužno u pravu, ali teza koju postavljam u startu je naslov ovog posta. Svakog koga nemamjerno povrijedim (što nije nemoguće), unaprijed se ispričavam i molim da ovo ne ispadne kritika već samo želja da ja budem bolja odnosno da pokrenem diskusiju u kojoj bi izvukla nit i odgovorila na pitanje odnosno tezu posta. Dakle, za pocetak cu opisati svojih zadnjih 48 sati cca: 1. Cetvrtak: kašljem, kašljem, kašljem, povraćam... kašljem, bljucnem... promukla... muka mi je od šlajma... zrak udišem na preskokce... liježem u krevet i saga se nastavlja do petka 5:00 ujutro 2. Petak: pijem Nixar i Euthyrox, vraćam se u krevet i govno stane... u 8:00 još bajam bi li na posao i jesam li sposobna raditi čitav dan na ne baš ne zahtjevnom projktu (rudarski iscrpljujuć posao). Pocinjem
Promišljanja jedne samohrane majke. Izazovi s kojima se susrećem. Naprosto, jedan običan dan koji se može desiti i ženi ili muškarcu koji/koja živi klasičan obiteljski život (sa djecom i suprugom). Tematski se neću ograničavati. Bit će tu promišljanja o samačkom životu, ljubavi, djetetu, što mi u danom trenutku padne na pamet. :) Vremenom se kristalizira tema koja dosta okuplja moje vrijeme o kojoj rado govorim: Rad na sebi!